NAJBOLJI U RATU, NAJGORI U MIRU
Povijesna zgoda, nije riječ o zbrci nego zabašurivanje realnosti i stvarnosti. Poraće je doista potrebno interpretirati kao nastavak rata, samo drugim sredstvima, kao što rat nije riješio osnovna pitanja, zbog kojih je pokrenut, tako i mir ne rješava bit problema. Većina će vođena omiljenom strategijom zaborava, promjene prihvatiti, međutim u poratnom normaliziranju, njihova sklonost ka nasilju, pronalazi svoj novi okvir. Iskazujući svoje nezadovoljstvo gubitkom zapovjednih privilegija (ponekad opravdano a ponekad i ne) razumijevajući sebe kao one koji bi željeli «dovršiti posao» prebacujući to na političko polje, uz uobičajeni odmak društva od nasilja kao institucije. Pokazujući svoje ružno lice, te dokazujući drugima i sebi – «TKO JE GLAVNI». Zaboravljaju svoje poslanje. Svoj društveni položaj doživljavaju kao egzistencijski pritisak zajednice, privatizacijom zbivanja, sa osobnim odmakom, mijenjaju stajališta uz proširenje svojih animoziteta. Okrećući svoju agresivnost spram vlastite osobe i niza društveno neprihvatljivih ponašanja – alkoholizam, droga, kocka, društveno podčinjavanje ratnih neprijatelja, preobrazilo se u nešto… odlaskom u rat i prihvaćanje normi koje su u to vrijeme bile poželjne i prihvatljive, iskrenom nakanom, motivacijom, željom bile su njihove karakterne crta sa svim svojim prednostima i manama, više no znanje, naobrazba i mudrost. U ratu discipliniran i civiliziran ( ako je to u ratu moguće), a u poraću oni koji su mu trebali pomoći i ukazati na vrijednost njegova djela i važnosti cilja koji je «postignut» gube svaki kontakt sa stvarnošću, stavljajući sebe na pijedestal nepogrešivosti, ne uviđaju, iz razloga straha ili autoriteta njegovih zasluga, njegove nepromišljenosti i podcijenjivački stav prema drugim ljudima, uzaludnost poteza koje povlači. Zdravo društvo mora pronaći unutarnje snage u postavljanju prioriteta i važnosti svakog pojedinca, uz uvažavanje ideologijskog pokrića, da ne bi nastala zbrka, te se stvarali uvjeti za nove buduće sukobe u zajednici, ako se izuzme da više nećemo imati – vanjskog neprijatelja tj.potencijalnog agresora- prigodnost situacije i poznanstva nisu uvjet za zaborav da nisi sam na svijetu, te da i drugi ljudi moraju jesti kruha. Paradoksalno je da bitne osobne, socijalne ili političke probleme u vrijeme rata i neposredno nakon njega gotovo uvijek moguće doživjeti kao načelno jednostavne, ali faktično nerješivu zadaću. Rješenja se nude – niti u privatnoj niti u javnoj, nego u tajnoj sferi djelovanja pojedinca, što je običnom pučanu neshvatljivo. Najveća je sramota što ne postoji debata na ovu temu i njihove sudionike i njihova djela uz maksimalnu «zaštitu» zaslužnih. Pitanje je moralnih, a ne materijalnih vrijednosti!
Nastojanje ne primjećivanja nečega toliko očitog, je radikalizacija situacije… nastavak sigurno slijedi…