Dobrodošli na slikopis naše čitaonice!
| Početak | Foto - Posjeta varaždinskih slavonaca - | |
| - | |
|
Slavonke i Slavonci i svi ljudi dobre volje koji ste nas Slavonke i Slavonce iz Varaždinske županije dočekali, počastili i otpratili... . Tako bi trebao početi službeni dopis kako ga danas pišu poslovni ljudi kod iskazivanja zahvalnosti iz kurtuazije, onako, tek da ispoštuju formu. Ali mi nećemo tako razgovarati, mi ćemo malo drugačije, iz srca. Mi ćemo reći dragi naši babogredci, u nedjelju 10. lipnja 2007. Klub Slavonaca iz Varaždina, krenuo je na svoj prvi izlet od kako uopće postoji Klub, dakle, mogli bismo reći, povjesni izlet. Krenuli smo u Babinu Gredu, za koju su neki čuli na ovaj, a neki na onaj način. Očekivali smo da ćemo malo putovati, pogledati manifestaciju „Konji bjelci“, nešto malo pojesti i popiti, pa lagano kući. To smo mi samo mislili. Možda bi i bilo tako da u Babinoj Gredi nismo naišli na ljude, da nismo naišli na Jozu Kneževića, Iliju Babića, Katu Tomić, Katu Mišković, Matu i Ivu Petričević, Šimu Vukovića-Markićinog i sve druge drage ljude koji su nas to nedjeljno popodne „oteli“ iz stvarnosti i premjestili u priču. Premjestili u priču za koju, ja, da bi je ispričao nemam riječi niti izraza. Tu priču je trebalo proživjeti, trebalo je čuti šokačku pismu koja liči dušu , trebalo je uživati u vrhunskoj interpretaciji dvaju monologa, jednoga o životnoj dilemi kuda i kojim putem poći, a drugoga o babi šokici koja se „navukla“ na pecanje ribe. Trebalo je vidjeti rukotvorine što su ih spretne i vrijedne ruke žena iz Babine Grede načinile. Trebalo je kušati supu, čobanac i druge delicije koje su žene na čelu s gospođom Katom spravile. Trebalo je vidjeti s koliko entuzijazma Ilija Babić okuplja sve vas dobre ljude, kako se družite, pjevate i „burgijate“. Rakiju je trebalo probati, jer tko je nije probao nije mogao s nama uz tamburaše pjesmom raspalit. Raspalit da se ori cijeli široki šor, pa na šoru malo kolo zaigrati, pola njih nije znalo to kolo plesati, ali su plesali, ponijelo ih srce. Još bismo mi tako dugo na šoru, ali put je bio pred nama, pa smo morali poći. Cijelim putem sam bio pun dojmova, utisaka. Probao sam misliti o tome kako sutra na posao treba, probao sam se vratiti iz vaše priče, ali nije išlo. Prvi dan sam sjeo napisati par riječi, ali sam odustao, rekoh sebi neka se emocije malo smire. Drugi dan sam isto tako sebi rekao, a treći dan sam shvatio da se neće smiriti, da su ostale zauvijek u našim slavonskim srcima. I evo, sada vam pišem i puno vam se zahvaljujem na gostoprimstvu, na svemu lijepom što ste nam pružili, a bilo je sve lijepo. Radujemo se sljedećem susretu kojeg ćemo najvjerojatnije upriličiti u Varaždinu, ali o tome ćemo još divanit. Neka ste nam živi, zdravi i veseli, predsjednik kluba Željko Čengić |
